Ove strašne zločine nad nedužnim civilima: ženama, djecom, starijim i nemoćnima kao da svi žele zaboraviti. Zločinci likuju. Oni koji su sudjelovali u zločinima ne žele da se o toma priča. Za političare ova tema nije prikladna. Samo se biskup i svećenici usude reći koju riječ. Oni mole za stradalnike i pozivaju preživjele vjernike i ostale na oprost. Preživjeli Briševljani zbunjeno i ponizno slušaju i mole za duše pokojnika. Cini se da je lakše tražiti od drugoga da oprosti nego li u samom sebi naći snagu za praštanje. Kako opraštati kada još nisu pronađeni svi ubijeni. Jos se traga za petoro nedužnih, ubijenih civila.
Nakon Sv. mise preživjeli Briševljani obilaze uništena i zarasla ognjišta. Uzalud su tražili obnovu domova. Nikome ne pada na pamet obnoviti domove u koje bi se mogli vratiti. I tako će izgleda ostati do sljedećeg Dana sjećanja. Živimo u takozvanom demokratskom društvu u kojemu se poštuju ljudska prava i dostojanstvo čovjeka. Čini se kako Briševljani od svih prava imaju samo pravo na šutnju.
Autor: Velja
