Jozo (Prane) Buzuk odveden je iz vlastitog doma u logor Omarska 24.06.1992. godine. Nezakonito su ga lišili slobode i odveli Rade Zekanović, policajac (čitaj milicajac) na službi u stanici milicije LJubija, po nacionalnosti Srbin, rodom iz Cikota sa stanom u Prijedoru, Sveto Obradović rezervni milicajac sa stanom u LJubiji, po nacionalnosti Srbin oženjen Hrvaticom i Dragan Vukić rezervni milicajac, po nacionalnosti Srbin. U to vrijeme komandir stanice milicije u LJubiji bio je Branko Bjekić (Baja), po nacionalnosti Hrvat, oženjen Srpkinjom.
Jozo je u logoru Omarska privođen na saslušanje dva puta kod Ratka Milosavljevića. Prvi puta 07.07.1992. godine nakon čega je vraćen među ostale zatočenike. Drugi puta je odveden na saslušanje 10.07.1992. godine i tada na smrt pretučen. Preživjeli zatočenici svjedoče da su vidjeli kako čuvari iznose krvavo Jozino tijelo. Jedan od čuvara se vraćao sa krvavim nožem u ruci, što bi moglo značiti da je Jozo još davao znakove života, pa ga je ovaj dokrajčio. Od tada se Jozi gubi svaki trag.
Saslušanja su vršena tako da bi čuvar doveo zatočenika u sobu za saslušanje pred Ratka Milosavljevića, za njima bi ulazio krvnik i čekao znak. Ako bi Ratko glavom kimnuo potvrdno, krvnik bi ostao do kraja saslušanja u prostoriji a nakon saslušanja bi žrtvu odvodio u drugu prostoriju gdje bi bila na smrt pretučena. Odmah iza predhodne žrtve dovodili bi sljedeću, tako da bi drugi privedeni zatočenik još mogao čuti jauke onog predhodnog. Ratko Milosavljević je poznavao Jozu Buzuka još iz vremena kada su radili u istoj firmi, Trgopromet iz Prijedora. Naime, Jozo je bio trgovac i najveći dio radnog vijeka proveo u trgovini u rodnom Briševu. Ratko je dolazio vršiti inventure, tako da su se često sretali. Pred rat Ratko postaje šefom Vodoprivrede i Šumarstva općine Prijedor.
Posmrtni ostaci nesretnog Joze pronađeni su u masovnoj grobnici u selu Kevljani, nedaleko od Omarske. Postupak identifikacije potrajao je dosta dugo. Uz posmrtne ostatke pronađene su Jozine cipele, čarape, hlače i remen. Košulja, lisnica sa novcima i dokumentima nije nađena, kao ni osobni predmeti, po čemu se može lako zaključiti da je Jozo prije egzekucije bio opljačkan. Pronađeni su dijelovi potrgane čeljusti i polomljene kosti. Napokon, 14.08.2015. godine obitelj je mogla ,dostojno' pokopati posmrtne ostatke na groblju u Raljašu. Iste godine, dana 24. srpnja, u zločinačkim pohodima Srpskih naoružanih formacija na selo Briševo ubijeni su Jozina rođena braća, Ivo, Marko, Srećko i Markov sin Milan.
Osoba dobro upućena u detalje otkrivanja masovne grobnice u selu Kevljani svjedoči kako je lokaciju masovne grobnice otkrio mještanin sela, Srbin koji više nije mogao nositi teret krivnje a bio je zadužen za istovar i slaganje beživotnih tijela u iskopanu jamu. Za vrijeme velikog pljuska, zaogrnut u kišnu kabanicu, po mraku, odveo je određene osobe do mjesta masovne grobnice. Grobnica se nalazila u blizini kuća pa su je stanovnici mogli vidjeti iz kuća. Svi stanovnici sela su Srbi. Istražiteljima niti jedan stanovnik nije mogao reći da je nešto vidio ili čuo o masovnoj grobnici.
Nakon otkrivanja počele su špekulacije kako je informaciju prodao i dobro unovčio Srbin, izdajnik svoga roda itd. Jedina istina je ta, da je osoba za sebe zadržala kišnu kabanicu. To je jedina materijalna korist koju je stekla otkrivajući lokaciju masovne grobnice. Sve drugo su samo špekulacije i podmetanja. Tako tvrdi osoba koja je najbolje upućena u događaje oko otkrivanja ove masovne grobnice.
Dok rodbina i perijatelji žaluju za Jozom i ostalim poubijanima, dotle Rade Zekanović bezbrižno ispija kavice po Prijedorskim kafićima. Nikome ne pada na pamet da njega i ostale sudionike zločina privede pravdi. Nije li takav odnos institucija prema nevinim žrtvama hrana za mržnju. Pitali se itko, hoće li to potaknuti želju za odmazdom. Na ovim prostorima takve se stvari izmjenjuju i nikako da se nešto nauči iz povijesti. Hoće li se ikada prekinuti spirala mržnje. A volimo se pohvaliti da smo kršćani i vjernici. Možemo li oprostiti?. Bog to od nas traži.
Autor: Velja
